-Piše: prof. dr Dragan Jakovljević

Jedna od relevantnih tema u odnosu na iseljeničke grupe u regionu, potičuće iz bivših ju-republika, jeste i ona o položaju Srbijanaca doseljenih u Crnu Goru, koji tu žive i rade. Čudnim načinom, o toj temi se međutim već decenijama uopšte ne govori u javnosti. Pri uobičajenim prikazima populacione strukture u ovoj zemlji oni se čak niti ne spominju, kao i da ne postoje! A zašto bi se onda iko bavio položajem i pravima nekoga ko ne postoji? U čitavom periodu od završetka lDrugog svjetskog rata pa do danas, prisutna je pak upadljiva različitost u položaju Crnogoraca doseljenih u Srbiju, u poređenju sa položajem Srbijanaca doseljenih u Crnu Goru. Dok su prvi odavno u pogledu svojih prava i životnih šansi izjednačeni sa tamošnjim starosjedjelačkim stanovništvom, te godinama zauzimaju i vrše istaknute društvene funkcije, to nije slučaj i sa drugima u ovdašnjoj sredini.

Takva situcija je samo jednim dijelom objašnjiva kvantitativnim razlikama populacionih udjela jednih i drugih unutar jedne i druge sredine, te ujedno i bitno boljom uzajamnom solidarnošću crnogorskih doseljenika u Srbiji. Ključni aspekt objašnjenja bi ipak smio biti sadržan u osjetno drugačijem svojstvenom temeljnom stavu prema doseljenicima... Dok je srbijansko društvo otvoreno prema licima doseljenim iz drugih eks-jugoslovenskih republika, te im se pružaju sva prava i mogućnosti za karijeru u skladu sa njihovim sposobnostima, dotle ista takva otvorenost realno nije prisutna i u crnogorskom društvu, koje naprotiv karakteriše višedimenzionalna zatvorenost! Tu se doseljenicima tradicionalno, u skladu sa naslijeđenim, te i dalje uticajnim homogenizujućim rodovsko-plemenskim mentalitetom koji podstiče na zatvaranje prema drugima, kao i sa izvjesnim kašnjenjem formiranja moderne građanske svijesti, običava prepustiti jedan prevashodno društveno srazmjerno marginalni status. Oni, doduše, mogu odrađivati poslove u svojoj svagdašnjoj struci, ali praktično bivaju skrajnuti, postojano držani na pristojnoj distanci od značajnijih službenih i društvenih funkcija. To je veoma karakteristično za položaj upravo srbijanskih doseljenika, kojima prema raspoloživim saznanjima od 50-ih godina prošloga vijeka pa sve do danas nije bilo omogućeno vršenje ma kakvih važnijih funkcija u crnogorskom društvu. Bez obzira na njihove sposobnosti, ljudske i stručne kvalitete! Njih u Crnoj Gori ne samo običavaju (kao i ostale doseljenike) označavati kao „izvanjce“, nego ih nerijetko gledaju s izvjesnim potcjenjivanjem - u skladu sa čime onda bivaju i tretirani. Nasuprot tome, u istom periodu je veliki broj crnogorskih doseljenika u Srbiji imao priliku da vrši niz značajnih društvenih funkcija – počev od direktora, dekana, rektora, preko ministara, visokih državnih funkcionera, pa sve do predsjednika države! Takva drastična nesrazmjera u položaju jednih i drugih teško da može biti pravična i korektna. Stoga bi se najzad valjalo založiti za njeno ublažavanje i postupno prevazilaženje, za jedno kakvo-takvo uravnoteženje položaja crnogorskih doseljenika tamo i srbijanskih doseljenika ovdje.

No, sami doseljeni Srbijanci su u Crnoj Gori decenijama potpuno neorganizovani, nemaju nikakva svoja zavičajna udruženja, niti predstavnike u ovdašnjim državnim institucijama, pa čak ni u nevladinim organizacijama, koje bi podržale ostvarivanje njihovih prava. Povrh toga, iznenađujućim načinom, ni sama ambasada Srbije u Podgorici od svog otvaranja pa sve do danas nije pokazala odgovarajuće interesovanje za položaj doseljenih Srbijanaca, niti je preduzela bilo kakvu incijativu na planu njegovog poboljšanja. Na taj način, prisutnost srbijanske dijaspore u Crnoj Gori, te niz socijalnih, pravnih itd. životnih pitanja s kojima se oni u toj sredini susreću, bivaju od njihove vlastite matične države praktično ignorisani! Najkasnije od obnavljanja državne samostalnosti Crne Gore, Srbija je međutim morala otvoriti pitanje položaja doseljenih Srbijanaca, jer su se oni time činjenički zatekli u jednoj stranoj državi. Unutar koje, jednako kao i unutar svake druge strane suverene države, valja sagledati pitanje njihovog položaja. Te onda i poraditi na njegovom kvalitativnom unapređivanju. Mimo svih dobrih običaja, beogradski političari koji dolaze u zvanične posjete Podgorici, nisu do sada pokazali nikakvo interesovanje da se susretnu sa predstavnicima doseljenih Srbijanaca, upoznaju s realnostima njihovog statusa u ovoj sredini i pruže im izvjesnu podršku. Jedna od tih realnosti su recimo i asimilacioni pritisci, kojima su posebno izložene Srbijanke udate ovdje, a kojima se ne krajnje rijetko dalekosežno i povinuju. Pa se tako neke od njih vremenom počinju u više pogleda otuđivati od vlastitog kulturnog i etničkog identiteta.

Nasuprot tome, država Crna Gora je u postreferendumskom periodu odmah stala uz svoje iseljenike nastanjene u Srbiji, podržala njihovo organizovanje, unaprijedila njihovo povezivanje sa matičnom državom, potpomaže ostvarivanje njihovih prava... Posebna pažnja se obraća istaknutijim tzv. „crnogorskim kadrovima“, bilo da pripadaju intelektualno-umjetničkoj sferi, sferi biznisa ili sporta, uz nastojanje da se s njima održavaju tijesne spone. I da ih angažuje da doprinesu interesima matične države u odgovarajućim oblastima. Država Srbija je pak Srbijance doseljene u Crnu Goru praktično prepustila njima samima i raspoloženju njihovog svagdašnjeg, ovdašnjeg socijalnog okruženja. A ono pak nije uvijek „bratsko“!

---